TFL Vsebine / Pravna mnenja

PREVOD:
Obveznosti strank se morejo pri pogodbi o specializaciji dogovoriti
tudi ustno v skladu z določbami ustreznega splošnega akta. Delavec je
torej s sprejeto specializacijo sprejel tudi obveznost, da bo ostal
na delu še najmanj tako dolgo, kot je trajala specializacija, kot to
določa splošni akt delovne organizacije.
Če pa splošni akt nima določb, po katerih bi bilo mogoče rešiti
konkretni spor, je potrebno uporabiti obligacijsko-pravna pravila.
ORIGINAL:
Obveze stranaka iz ugovora o specijalizaciji mogu nastati i na osnovi
usmenog ugovora odnosno prešutno, zahtijevanjem ili prihvaćanjem
specijalizacije, u skladu s odredbama općeg akta kojim je radna
zajednica uredjivala, u vrijeme nastanka tih obaveza, materiju
upućivanja na specijalizaciju i uvjete tog upućivanja. To znači da
radnik prihvaćanjem i ostvarivanjem prava na specijalizaciju prihvaća
i obveze koje iz toga prava proističu, pa tako i obvezu da na radu
kod radne organizacije ostane najmanje još toliko vremena koliko je
trajala specijalizacija, kako je to predvidjeno općim aktom
organizacije, bez obzira na to što ni specijalizacija, pa tako ni ova
obveza nije bila pismeno utvrdjena.
Ako opći akti sadrže odredbe primjenom kojih bi se mogao razriješiti
spor u vezi sa specijalizacijom, primijenit će se taj opći akt. Ako
pak o tome nema posebnih odredbi, treba primijeniti i pravna pravila
obveznog prava.
Radnik - specijalizant koji po svojom zahtjevu nije ostao na radu
vrijeme utvrdjeno u općem aktu, nije izvršio svoju obavezu, a time
nije ni ispunjena svrha specijalizacije (utvrdjena u općem aktu), pa
se nije ostvarila ni pretpostavka kojom je bila uvjetovana osnova
isplate osobnog dohotka (naknade) za vrijeme specijalizacije
(ostajanje na radu). Uslijed toga dolazi na strani radnika -
specijalizanta do neopravdanog bogaćenja.